Tko je David Lukež?
David Lukež rođen je 19. 11. 1933. Svoju mladost proveo je u malom, ali lijepom povijesnom gradiću Pićnu. Završio je samo osnovnu školu jer je u ono vrijeme mogućnost daljnjeg školovanja bila rijetkost. Svoj prvi posao našao je u rudniku. Osim što je posao bio težak, vladala je oskudica.
To je bila provincija bez mogućnosti napretka pa su ga okolnosti navele da pronađe neko bolje rješenje za svoj život. U 60-im godinama 20. stoljeća put ga je doveo do Novigrada, gdje se u ono vrijeme polako počeo razvijati turizam. U to su vrijeme postojala 2 hotela i, naravno, prateći restorani s terasama gdje se moglo zaraditi konobarenjem. On je iskoristio tu mogućnost, završio školu i zaposlio se. Uvjeti su se života u to vrijeme poboljšali te se povećao interes stranih i domaćih gostiju za Jadran.
Prednost tog vremena bilo je i obilje hrane i ribe, ali i male konkurencije, što su bili pozitivni čimbenici za ljude koji su bili zaposleni u turizmu. Ništa se nije ostvarivalo preko noći, već su ljudi postepeno napredovali.
Tako se i David Lukež, junak ove priče, s obitelji ubrzo nastanio u Bujama, kako je tamo dobio stan. Ljudi su bili opušteni i veseli. Bilo je to vrijeme famoznog socijalizma, a u to vrijeme nitko nije bio bez posla.
Sastavni dio te priče bio je i David, koji je dobro zarađivao pa je bio tako i jedan od rijetkih koji je u to vrijeme mogao kupiti auto. I pored sigurnog posla i dobre plaće, ipak je htio nešto više. I tako je jednog dana 1974. godine krenuo u privatnike. Želio je ostvariti nešto više i bolje. Naime, saznao je da je jedan čovjek ide u mirovinu i daje svoju gostionu u najam.
Taj se objekt nalazio u Kaštelu, jednom malom mjestu pokraj Buja. Treba znati da u ono vrijeme nije bilo asfaltiranih cesta, tj. bilo je samo bijelih i prašnjavih cesta. Njegov je potez u ono vrijeme bio veoma hrabar jer se nije dalo naslutiti kako će posao krenuti. Najmodavac, da bi ga utješio, rekao mu je da će u svega 2 pučke fešte prodati dosta ribe.
Početak poslovanja
Stvari su, međutim, krenule sasvim drugim pravcem jer je David kao novi vlasnik imao samo zdravu i kvalitetnu viziju svojeg poslovanja.
Njegova je koncepcija bila posluživati dobre, stare istarske specijalitete uz poznata jela toga vremena. Početak je poslovanja bio iznad svih očekivanja. Već smo, naime, prije spominjali da su ljudi zarađivali i imali mogućnost izlaska u restorane. Naši susjedi Slovenci bili su dobrostojeći, a grad Trst doživljavao je nevjerojatni materijalni napredak. To se sve izuzetno povoljno izrazilo na Davidov posao. Jako su se dobro poklopile okolnosti, njegova dobra volja i poznavanje kulinarskih vještina. Nije bilo dana da konoba nije bila krcata ljudima.
Treba reći da je on doslovno radio od jutra do mraka i to bez slobodnoga dana, za što je trebala velika volja i snaga. Bio je u mogućnosti nabavljati izuzetno kvalitetnu robu, a konoba je postala poznata baš po jelima od tartufa.
Potražnja za tim specijalitetima bila je zaista velika. Taj jaki tempo posla trajao je doslovno 4 godine, što znači 4 godine bez slobodnog dana i bez ijednog dana godišnjeg odmora. Žrtva je bila velika, ali uspjeh je bio zagarantiran. David je postao nadaleko poznati ugostitelj. Kao autohtoni Istranin znao je jako dobro talijanski jezik, volio se šaliti i gosti su sve to zajedno znali prepoznati.
Konkretni rezultati došli su do izražaja kada je kupio jednu lijepu parcelu za gradnju kuće, a nedugo nakon toga krenuli su i radovi na izgradnji. Osim toga imao je lijepu ušteđevinu, a obitelj je mogla normalno i lijepo živjeti.
Interesantno je da on u poslu nikad nije bio previše opušten te nije zapošljavao druge da obavljaju njegove poslove, već je sam zapeo i radio. Ta priča najma trajala je 7 godina. U međuvremenu kuća je bila sagrađena, a David je uspio kupiti još jedan objekt gdje je odlučio napraviti svoju vlastitu konobu. U svemu tome kumovala je sreća jer je našao dobru poziciju za pristupačnu cijenu. Uz pomoć ušteđevine i povoljnog kredita 1980. godine projekt je ostvaren i gostiona, koja je bila u potpuno njegovom vlasništvu, bila je u funkciji. Pozitivni trendovi bili su i dalje prisutni, tako da je i u novom objektu i dalje dobro poslovao. Posluživanje je ostalo tradicionalno, a David je već bio u godinama pa nije bio sklon nekim promjenama.
Davidova tradicija se nastavlja i danas uz male promjene, a treba napomenuti da je poznati slogan „idemo na tartufe kod Davida“ prisutan još danas.